Ti, medjutim, sjas, i sad, kroz san moj tavni,
kroz bezbroj suza nasih, vecan, u mrak, i prah.
Krv tvoja ko rosa pala je na ravni,
ko nakad, da hladi tolikih samrthnicki dah.
Grlim jos jednom na Tvoj kamen strmi,
i Tebe, i Savu, i Tvoj Dunav trom.
Sunce se radja u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi!
Ime tvoje, kao iz vedrog neba grom.
a kad i meni odbije cas stari sahat Tvoj,
to ime ce biti poslednji sapat moj.

(The last verses from the poem "Lament over Belgrad", written in England, in emigration, Cooden Beach, 1956. This recording has been done in London right before the poet's returning to his homcountry in 1961.)